beats by dre cheap

Prije petnaest godina

[URL=http://outdoors.webshots.com/photo/1500069262013539127izewLZ][IMG]http://thumb7.webshots.net/t/57/157/6/92/62/500069262izewLZ_th.jpg[/IMG][/URL]

Ovoga lijepog mjeseca sjeċamo se strašnih događanja onoga aprila prije petnaest godina. Pročitah tada, 26-og aprila, u novinama izjavu slovenačkog vojnog komentatora Grošnera ( ako sam tačno upamtio), koji reče da JNA nema kud natrag i da ċe u Bosni delati dok ne uradi što je planirano. Kako to pročitah podsjekoše mi se noge, šta da radim sa dva sina, jedan ni dijete ni momak, drugi pravo dijete. Na mome Mojmilu veċ uperene cijevi sa brda kraj Vodovoda, svakoga vide ko na dlanu. Mišljah kad su postavljali tenkove da nas to brane od nekoga, sad skontah da su tu da nas ubijaju.

Rekao sam  ženi da se sprema i da je sutra vodim na autobus, da ide sa djecom tetki na more dvadesetak dana, dok se ovo ne smiri. Ona je govorila da ne smije i da neċe nikuda, ja sam insistirao.

Sutradan rano odosmo do stanice. Kasarna preko puta sva blindirana, ljudi se sklanjaju, boje se metka sa prozora. Ima samo autobus za Zagreb, ali karata nema. Molim, kumim, uguram nešto para kondukteru. Primi ih, ali da stoje, Amir je najmlađi on ċe još moċi sa jednim djetetom popola. Onog drugog moraju sakriti, počeli mu rasti brkovi, a kažu da čête ne daju ni jednom muškarcu proċi.

Krenuse nekako. Haotican rastanak, mahanje. Samo da bude hairli. Stigao sam na posao, podne je, slusam radio u bolnici. Evo javljaju kako je zaustavljen autobus "Djecije ambasade" negdje u Zivinicama. Ne daju im proci dalje. Dusko Tomic pomaga preko radija da su to samo djeca i da ih puste dalje. Ja se sav preznojih. Ako ne pustaju ovaj, kako ce onda onaj redovni autobus?

Vratio sam se kuċi. Prošlo je deset naveče, po Mojmilu brdu čuje se puškaranje. Zovem rodicu u Zagreb, tamo treba da dođu. Kaže nema ih još. Dvanaest je, opet zovem. Kaže rodica nazvaċe ako dođu. Komšija mi je došao. Pijemo nešto ljuto, obojica poludili od one pucnjave na brdu. Na radiju govore kako se više ne može preko Save, kako se danas moglo još samo pješke proci između Brčkog I Gunje.

Znači nisu mogli preko Save. Ostali su negdje. Nema im ni tamo ni vamo. Moj komšija Eso me gleda kroz naočale, ništa ne govori. Otišao bi da spava, a ne može me ostaviti.

Oko pola dva zazvoni telefon. Prepoznah dragi glas moje supruge.

“Gdje ste, govori, jeste li živi!”

Ne brini, u Zagrebu smo, evo nas kod Halide u stanu. Prešli smo pješke preko mosta kod Brčkog, a čekao nas je drugi autobus na hrvatskoj strani. Sve sam prestajala, ali smo svi dobro!”

“Eso, stigli su živi u Zagreb. Eso, sad možemo rahat popiti i napiti se!”

Za mene je tako rat bio završen na samom početku. Hladna i mračna bolnica u kojoj sam radio, pranje ruku ledenom vodom i operacije u mraku, pregledanje očiju svjetlom kandila, stalna opasnost granata i metaka, nedostatak hrane i vode, sve to mi nije ništa značilo. Moji su bili sigurni. U ratu sam se znao i smijati i veselo družiti, sve dok mi nije poginuo sestriċ na Markalama, mladiċ, tek se bio oženio.

Dvadese planiranih dana boravka kod tetke na moru se pretvorilo u skoro tri godine rastavljenosti. Porodica je bila godinu  i po u Zagrebu, onda su zaratili Bošnjacii Hrvati, postalo je i tamo opasno. Bjeganija dakle dalje, dokle ima evropskog kopna. Ja sam im se konačno pridružio krajem 1994. Zatekao sam ih u nekoj zabiti u selu Noordhoef u provinciji Groningen, u selu među štalama, odakle su djeca išla 15 km. biciklom u školu.

 Nedavno smo obišli zgradu gdje su bili smješteni kao azilanti u Leidshendamu, tek kad su došli 1993.u Holandiju. Sumnjivo bijaše policajcu što mi obilazimo napuštenu zgradu koja je odmah uz zgradu holandske tajne službe. Objasnih mu kako smo tu bili azilanti pa došli da vidimo. Nije tražio isprave mada sam na glavi imao čudnu kapu, kao terorista, vjetar je bio jak, pa reko da zaštitim glavu.

I eto prođe petnaest godina. A ništa nije riješeno. Još nismo ovdje domaċi, i pitanje je hoċemo li ikada biti. Bilo je pokušaja da se vratimo u rodni grad. Mene su prvo primili za docenta na fakultetu, a onda na intervenciju direktora kliničkog centrasu to poništili. On je rekao da imaju dvije bolje Bošnjakinje od mene  pobjegulje, iako su to bile moje učenice, primljene su na kliniku početkom rata bez konkursa. Od mene su dosta naučile, ostavio sam i moje skupe knjige.  Sin je htio da se vrati da tamo nastavi studirati engleski, ali mu nisu htjeli ništa priznati sa prve dvije godine studija u Amsterdamu, morao se vratiti natrag u Holandiju.

Vozim se danas biciklom po ovoj rascvjetaloj Goudi. Rijetko je gdje lijepo proljeċe kao ovdje. Zaradio sam dosta uspomena i u ovome gradu. A naši i dalje dolaze. Juče slučajno trebah nešto vezano za zdravstveno osiguranje. Prije mene sjedoše uz šalter mladiċ i djevojka, govore bosanski. Ona lijepa, razumije po malo sluzbenicu Holanđanku što im ona priča. Kaže službenica da se  djevojka moze osigurati ali samo za hitne slučajeve, ako bi je udarilo auto, ili ako joj pukne slijepo crijevo, pa mora u bolnicu. A za bolesti koje veċ ima, ili koje ċe dobiti, ne važi osiguranje. Nek se pazi da ne zatrudni, ako veċ nije trudna, moraċe sve sama platiti. Tako sve dok ne dobije dozvolu boravka. To košta 1,75 eura dnevno.

Ostavio sam ih dok su ispunjavali formular. Ostaċe djevojka, svašta ċe predeverati. Strani jezik, strani običaji, prosti poslovi, malo para.Nikakva se diploma ovdje ne priznaje iz zemlje koja nije u EU. Rumunska se diploma priznaje.

 Al prokontala se je valjda djevojka, opet racuna bolje joj je nego odakle dolazi. Momak ima stan i posao, auto, pa to je veċ nešto.

 

Leteci Holandjanin
http://letholandez.blogger.ba
27/04/2007 22:04