Subject: LAKU TI NOĆ, SARAJEVO

 
Nikad nisam prisustvovao tako dostojanstvenoj sahrani nekoga
koga se nije spuštalo u grob, kako sahranama spada, kao minulog
ponedjeljka uveče u prostorijama Bosanskog kulturnog centra u
Sarajevu. Koji je nekada bio jevrejski Templ. Za staru
sarajevsku raju i danas je to "Templ". Sve dirljivo što se čulo
to veče, bilo je jedno veliko "Laku ti noć Sarajevo". Niko to
nije kazao, ali je to tužno ostalo da visi u zraku nakon svega
što smo čuli, pomislili i osjetili sjećajući se i bolujući nad
tim sjećanjima, mi što smo tamo bili. Povod je bila promocija
knjige "Sarajevo moj grad" koja je sastavljena da se ne
zaboravi, da nikad ne umre sjećanje na ljude koji su bili "ono
Sarajevo". Priče o njima u ovoj, četvrtoj po redu knjizi o
Sarajevu – izdavač Goran Mikulić kaže da će ih biti još, kako
gradu spada – za mnoge od nas istine su o nekom drugom Sarajevu
danas, a ne o Gradu jučer. I zapravo to nam je otvorilo oči koje
smo možda i nesvjesno zatvarali pred tužnom realnošću: užasan je
civilizacijski, duhovni, jednostavno svekoliki ljudski sunovrat
u kojem danas živimo, na razvalinama nečega što je bilo golemo u
svojoj nepretencioznosti, neponovljivo u svojoj čestitoj
jednostavnosti, maleno spram velikog svijeta, a njemu pripadalo.
Često i nepobjedivo.

U drugoj knjizi o "mom gradu", ranije, izdavač Rabic sabrao je
tekstove o nekim velikanima iz onih vremena, kojih više nema, a
imena im zvone i izvan ovog prostora: Emerik Blum, Vojo
Dimitrijević, Izet Sarajlić, Davorin Popović, Braco Kosovac,
Mirza Delibašić, Šiba Krvavac, Mario Mikulić, Mersad Berber,
Milivoj Baćanović. Sjećali smo ih se u vrijeme te promocije kao
što se nasljednici, još poprilično živi i ne baš potpuno
poraženi, sjećaju činjenica koje se ne mogu uz nas i našu djecu
pobrisati. Nije prošlo baš previše vremena od tada. U Templu se
sada okupilo nešto više od stotinjak uglavnom istih ljudi koji
se, vidjelo se, dobro poznaju između sebe kao "Sarajlije" ne
primarno po rođenju, već po tome što su to postali i ostali
duhom i mišlju. I ponašanjem. I sve je bilo kako to u ovakvim
događanjima bude, očekujući ili ne. Alija Hafizović je pustio
suzu prisjećajući se kako je Kemal Monteno tražio da mu napiše
riječi za onu "Sarajevo ljubavi moja", ili za onu "Napiši jednu
ljubavnu." Razumjeli smo Aliju. Dragana je otpjevala kao niko do
sada onu Jadranke Stojaković, na riječi Žarka Šipke, "Sve smo
mogli mi." Affan bi kazao: Pa ti ne popij!

Sjećali su se Sarajeva i malih – velikih ljudi Josip Finci,
izdanak porodice koja je stoljećima u Sarajevu, direktor
Nacionalne Galerije Strajo Krsmanović, bivši gradonačelnik Alija
Behmen, pisac Željko Ivanković.Govorilo se i o prvom
gradonačelniku Mustaj-begu Fadilpašiću i za njegova vakta
početku nicanja "Beča na Istoku". Uz ostalo, 1882. godine i o
gradnji čuda od hotela "Evrope" gdje su se služile pečene patke,
sirevi, salate, kompoti i torte. Muslimani pili himbere, a za
istim stolom prijatelji kršćani pivo i šampanjac. Pominjao se
tada prvi tramvaj, još prije onog iz Beča, gostovanje prvog
cirkusa iz daljine, ali i posjete njemačkog kazališta Heinricha
Spire sa operom "Alessandra Stradella". Nekadašnjem Sarajevu
pripadali su i veliki stranci poput povjesničara Koste Hormanna
koji je osnovao 1885. Zemaljski muzej i Muzejski odbor, potom
1887. i "Glasnik Zemaljskog muzeja", sve što je preživjelo tri
režima i tri rata, a nije evo novu, "demokratsku" Bosnu. U
knjizi je i priča o Čehu Karlu Paržiku, tvorcu Vijećnice, zgrade
Zemaljskog muzeja, crkava, banaka, važnih kuća i tržnica. U
Sarajevu je i grob čudesnog malog, a velikog Nikole Mestyaneka,
"Nikole teškog radnika", naturaliziranog Sarajlije rođenog u
Trenčinu, stolara koji je hodao sa cilindrom na glavi i letvom u
ruci i bio "eho mišljenja, smijeha i podsmijeha naroda." Ubili
su ga fašisti u Sarajevu 1943.

Pronašli smo to veče opet i našeg Oskara Danona, Maestra s
petokrakom, jednim iz zlatne generacije Prve gimnazije koja je u
povijesti dužoj od 120 godina dala čak trojicu nobelovaca! U
svjetskoj muzici postigao je sve, a nama – uz ostalo – ostavio i
prvi jazz orkestar "Bobby". Svi su se, bez obzira na afinitete,
sjećali i Vlatka Konjevoda i Milana Ribara, legendi "Želje", pa
slavnih novinarskih "leptirica" sa svjetskih meridijana, Pavla
Lukača koji je počinjao kao vaterpolista na Bembaši, i Miroslava
Radojčića bez kojeg nema nikakve istorije onda moćne beogradske
"Politike". Sarajevske dame i momci sada već poprilično nahereni
i poznih godina uzdahnuli su manje ili više potajno uz priču o
ljubavi Vlade Dijaka i Selme kojoj tu ljubav nije imao hrabrosti
da prizna već ju je preselio u stih ".putuj Selma i ne naginji
se kroz prozor." Na Vladina putovanja podsjećao nas je i Čola uz
"vozove kroz Podlugove." Vladu nisu voljeli mnogi komiteti ali
je on pisao a mi čitali, osjećajući da on ne umije po crti.

Dokazi da smo bili živi, kako i Kemo napisa u ratu u odgovoru
Arsenu "ako pitaš kako smo", nadovezivali su se jedan za drugim
u pričama o Fra Petru Anđeloviću, pomalo već legendarnom
provincijalu Bosne Srebrene, duše i srca istinske Bosne koju
danas sve više sanjamo, a sve je manje u zbilji ima. Oprostili
smo to veče koješta i Dušku Trifunoviću sjećajući se pjesama
"Dugmeta" kojeg bi teško bilo bez Duška. Kako je on sam sa sobom
na kraju podvukao crtu neka kaže njegov Epitaf: Sve sam učinio
da budem gospodin, a sunce mu ljubim pogledaj ovo!

Ko smo i kakvi smo bili u tom Sarajevu, kazuju nam i storije o
Bati Čengiću čijih je više filmova bilo svojevremeno
"zabunkerisano" pa nagrađivano, ili obrnuto – vječitom
buntovniku koji nam je uoči samog rata kazao "Gluvim barutom"
šta nam se sprema, a nismo ni njemu kao ni mnogim drugima
povjerovali. Zvali smo tada prijatelje odsvakle da dođu nama jer
je "Sarajevo najsigurnije, ziher." Priča Grada je i ona o Mikiju
Đuraševiću, najvećoj legendi "Oslobođenja", fotografu koji je
slikao Tita, Churchilla, Britansku kraljicu i Andrića dok je
primao Nobela.Titov zvanični portret, odabran među mnogima
predloženim, Mikijev je. Sjećam se, vazda je na dočecima
velikana po aerodromima znao da pita prije nego što škljocne:
"Je li Zlaja, ko su ovdje šerifi a ko su lazari." Tako je znao
ko mu je važan.

Ipak, sjećanja na ono Sarajevo, očekivana i logična, minulog
ponedjeljka na promociji odjednom su postala nekako drugačija i
mnogo bolnija nego ranije. I letimični pogled na salu Templa, na
prepoznatljiva lica i sijede kose, isti poznati a sve
malobrojniji svjedoci epohe, postali su nešto drugo. Bili su
mnogo više dokaz ne samo svega što je bivše, minulo pa zato i
dirljivo, već brutalna potvrda da se sve izrodilo u nešto drugo,
nešto nasilno protiv sjećanja, realnosti i smisla prohujalih
života. Mi nismo gubitnici zato što se jedan drugačiji život
odselio u nježne legende dajući nam pravo da mirno i zadovoljno
plovimo prema ostatku života. Ljudi su poraženi jer je ono
Sarajevo potpuno ubijeno, skrajnuto, duhovno, zbiljski,
vrijednosno. Zgaženo je uz iživljavanja iznutra i izvana,
pretvoreno u vic i osvetu malih.

Generacija naših očeva izašlih iz rata znala je da ima potomstvo
koje će da radi, širi, pripitomljava, zalijeva osjećanjima,
vrijednostima, sentimentima i nadama. Na tome je raslo i
"Sarajevo ljubavi moja". Nezbunjenost identitetom, okrenuti
uspjehu, stihu i jaranstvu, raji i duhu. Eto to su sadistički
pogazile proizvedene i dovedene hulje. Umjesto sjećanja na
lijepo, osjećanje poraza i gubitka. Mi se navikavamo, ali
uništava se do nepostojanja buduća generacija Sarajeva koje je
mogla biti sretna.

Svega toga kao da smo postali svjesni ono veče tek zahvaljujući
tekstu jednog od predstavljača knjige, sjajnog pisca Nenada
Veličkovića koji grad iz naslova knjige nije ni pomenuo. Malo je
kazati – s razlogom. Znali su mnogi njegov tekst i prije dvije
godine, bio objavljen na radiju "Deutsche Welle". I nisu ga
mnogi prepoznali kao sada. Slušali ga, nakon svih nježnih
lamentiranja, odjednom sleđeni u saznanju koje nam je podastro.
A kazivao je, polako i znakovito, ovako:

"Preokreći se, sine. Slabom sam te opremom na pogrešan put
uputio. Pravda, jednakost, sloboda – krupne riječi zveckaju kao
praporci na ludinoj kapi. Preokreći se, postani jedan od njih.
Pristupi im. Upiši se. Učlani se. Partije su ovdje jedina
perspektivna preduzeća. Priđi im ponizno, poljubi ruku s
pečatnjakom, sagni se da te pomiluju. Primi njihov jezik,
palacaj u klupku.

Preokreći se, sine. Moli se na glas i smiči u tišini. Gazi slabe
kao da plešeš tvist. Govori kao janje, čini kao vuk. Imaj tvrdo
srce za meke duše. Kuni se u domovinu s dlanom na šlajpeku.
Napuni usta demokratijom kao duhanom za žvakanje, stani pred
narod kao pred pljuvaonicu. Nosi odijelo kao dres, kravatu kao
zastavu, okiti rever značkom kao karanfilom. Otvori račun u
njihovoj banci sperme.

Preokreći se, sine. Mudro šuti, neka vođa govori u tvoje ime.
Misli njegovom glavom. Kad onijemiš, pjevaj himnu. Hvali post
punim ustima. Bolje snob nego rob. Liži domaće. Budi jegulja u
zakonu. Imaj mozak od plastelina. Puštaj nokte. Šilji laktove.
Naoružaj se pljuvačkom. Kradi u samoodbrani.

Preokreći se, sine. Zaboravi Bokača, Daviča, Rablea, Zolu, Kiša,
Kafku, Manna, ne pali knjige, popišaj se na njih. Udavi Antigonu
u urinu. Zatomi Toma Sawyera, samo budale svjedoče protiv jačih.
Prepusti Gepetta utrobi kita. Neka ishlapi Hlapić. Opali kvrgu
Kvržici. Zadavi Pipi čarapom. Sahrani Matildu u kolicima. Ne
cmizdri za Nemečekom. Iskaki se na Kekeca. U rošu s Gavrošem.
Utuci Korčagina. Kukutni Sokrata. Pometi Prometeja. Budi
Karagmazov. Drekula. KraljeviČmarko. Alibaraba. Fukarađoz.

Preokreni se, sine. Hvali gospoda, slijedi Darwinove zakone. U
raj se ulazi kroz upravne odbore. Od izborne nema bolje platne
liste. Za šta si dizao ruku kao čovjek, sada diži nogu kao pas.
Miriši njihovim mirisom. Prilagodi korak njihovim stopama.
Vjenčaj se po njihovim obredima. Budi modul njihove memorije.
Napuni sačmaricu krvnim zrncima. Plači pametno. Laj na komandu.

Ili idi odavde, i ne okreći se, sine."

Lijepe su i značajne knjige, "Sarajevo moj grad", prva, druga,
treća i četvrta. Kažu, bit će ih još. Ne znam kako drugi, ali ja
ih unaprijed doživljavam kao važan dokumenat o našim
definitivnim i trajnim porazima. I porazima nekadašnjeg Grada.
Laku ti noć Sarajevo.

Sinovima ću pisati u inostranstvo. Jedan je otišao već poodavno,
okrećući se, tad je još mislio da je imao zašto. Drugi se evo
sprema da ide. I on će se okretati, znam ga, mada nema zašto,
sem za sjećanjima na Grad koje sam mu nehotice naturao. To mu,
eto, ostaje kao breme koje poštuje.


zlatko dizdarevich, sarajevski ambasador
Novi list, 21.3.2015.

reuw
Omijene knjige :Starac i more, Kome zvona zvone i Prohujalo sa vihorom

6 komentara

  1. Burek, ako cemo pravo, svi su pomalo Jedinstvena. Tako je klix upotpunosti, a svi prepisuju jedni od drugih, a lopatama iz inozemstva. Meni se ovaj tekst svidio da ga imam kod sebe,da jos jednom procitam,i razglobim stvar sta je pisac hotio rijet, a znam iz iskustva da slabo ko cita kad je sta dugacko.Interesuju me i eventualne reakcije. A uvijek je lako pobrisati.
    Ne znam da li si procitao ovaj tekst,ili si samo htio da malo pod…..hebavas. Znas ti onaj vic kad je mali trazio za babu fildzan muske vode. Pita onaj u granapu sta ce samo od fildzana vode. Kaze mali “Nece babo da hebe, nego ide na partijski pa hoce da podhebaje!”

  2. SilentS, danas nista nije daleko, i dosta ljudi zivi na vise mjesta, pa ne znam cemu sluzi tvoja opaska.Uostalom nije to tvoja opaska, to je uvrijezeno misljenje ostalih da oni koji zive van rodnog grada nemaju pravo o njemu pisati niti izjasnjavati se. Srecom nisu svi takvi, nedavna smrt Zorana Kapetanovica, koji zadnjih dvadeset godina zivi u Tuzli, pokazala je da njegova prijateljstva i veze sa Sarajlijama i rodnim gradom, nisu ni poslije toliko godina izblijedila, i da mu niko nije uzeo za zlo sto se preselio u Tuzlu.

Komentariši