Nakon 42 godine: Posjeta Domu zdravlja Kiseljak, prvom radnom mjestu!

Nedavno sam obišao Kiseljak. Sa suprugom sam otišao nasuti kiseljaka, a onda mi je naumpalo da obiđemo Dom zdravlja, koji je nedaleko od izvora kisele vode.

Bio je drugi dan prvomajskog praznika, i neradni dan. Zgrada je na istom mjestu kao i one davne 1974, kada sam nakon završetka studija, prvi put došao u Dom. Ništa se nije izmjenilo, niti dogradilo.

Bilo je to moje prvo radno mjesto kao ljekara-liječnika opšte prakse. Bilo mi je 25 godina. Radio sam i u radničkoj ambulanti, i u isturenim ambulantama u Gromiljaku i Lepenici. Radio sam sve skupa nešto više od dvije godine.

Tada je direktor Doma zdravlja (skraćeno DZ) bio dr Ahmed Ćemerlić, specijalista opće medicine. Uz njega je radila i njegova supruga dr Paša Ćemerlić, koja je radila sa školskom djecom Pedijatar dr Blagoje Bijelić je radio u predškolskom dispanzeru. Dr Mahmut Bijedić je radio u porodičnoj ambulanti, a dr Zvonko Vinik je tek bio otišao na specijalizaciju. Te godine je došao da radi i dr Pero Lovrić, koji je takopđe tek završio fakultet. Jedan od najstarijih doktora je bio dr Jozo Vujica, specijalist oftalmolog. On je nekada davno radio kao bolničar na Očnoj klinici, a uspio je poslije da završi medicinu, i da pod stare dane specijalizira oftalmologiju.Živio je u selu Podastinje, gdje je imao veliku kuću i vlastitu farmu.

U RTG kabinetu je radio medicinski tehničar Dragan, u epidemiološkom Vejsil (uz još jednog mlađeg kome sam zaboravio ime, mislim da se zvao Ivo Knežević i imao suprugu Ivanku), u labaratoriju Dukatar Ahmed, i inženjer Zlatko, te jedna djevojka Mediha, takođe sa fakultetom. Ginekolog je bio Ljubo Pokrajcic. Stomatolog je bio  Limo Avdo, koji je svaki dan dolazio iz Visokog. Pero Slišković je bio bolničar, kao i bolničarka Marica, i to u stacionaru na prvom spratu. Tamo je glavna sestra bila Ivanka. Ana i Persa su bile babice u porodilištu. Bilo je nekoliko medicinskih sestra. Najstarija je bila Nevenka, koju smo zvali Nena. Ona je bila supruga pedijatra Blagoja, i radila u radničkoj ambulanti.

Na prvom spratu je bilo i računovodstvo, gdje je šef bila Finka (mislim da se prezivala Jurišić), kasnije je bio i pravnik Tomo. Vozaći su bili Ante, Veno i Budimir Ante.

Doktor Ćemerlić je bio narodni doktor. Bio je neka vrasta iscjelitelja, pa su mu dolazili i iz podaljih mijesta. Imao je svoje, često i radikalne metode. Doktor Vujica je takođe bio omiljen od naroda i išao je neumorno u kućne posjete. Trebalo bi mi dosta da napišem o osobinama svojih kolega i načinima tadašnjeg rada. Uglavnom znao sam doći u petak ujutro i dežurati u Domu tri dana, sve do ponedjeljka, a onda nastaviti do popodneva, kao da sam tek došao na posao.

Ovoga dana kada sam nakon toliko vremena kročio u ovu ustanovu, dogodilo se da zateknem jedinog živog doktora iz tog vremena, dr Peru Lovrića. Dežurao je tog prazničkog dana, iako je i on od nekog vremena u penziji. Nije me se baš odmah sjetio, a kad sam rekao prezime, dodao je i moje ime.

Podnio mi je izvještaj, onako ukratko, koliko je dozvoljavalo vrijeme koje je odvojio (jer su ga čekali pacijenti). Uglavnom od nabrojanih kolega, lani je kao posljednji umro dr Blagoje, a odmah za njim i njegova supruga Nena. Familija Ćemerlić je imala tragičnu sudbinu, jer su nakon roditelja, umrli i oboje djece. Ostao je Ahmedov sin Ahmed koji mu je rodila druga žena nakon Pašine smrti. Načuo sam ranije da je ta žena (katoličke vjere) promijenila ime djetetu nakon smrti muža, ne znam da li je to tačno, a i ne interesuje me.

Sve sestre iz tog vremena su u penziji, babice Persa i Ana su umrle, a od vozača je živ Veno (Vjenceslav, mislim da mu je pravo ime), ali je i on teško bolestan. Umro je i stomatolog Avdo iz Visokog. Živ je, i u dobrom zdravlju, što me je posebno obradovalo, bolničar Pero Slišković. S njim sam dežurao u stacionaru i on je, kao iskusni bolničar, često imao pametne savjete, koji su valjali doktoru početniku.

Prošlo je eto više od četrdeset godina, a meni su svježi likovi i događaji, kao da su se desili mnogo manje davno. U međuvremenu se mnogo toga promijenilo u Kiseljaku, al i to ne želim ni da znam, ni da o tome pričam. Meni su drage ove moje uspomene, i ljudi koji su tada bili, bili su ljudi sa svojim dobrotama i mahanama, a naciju i vjeru su držali za sebe.