Kada bi se vratili u prirodu, od čega bi bolovali i umirali?

Poznato je da životinje koje su odrasle uz ljude, stradaju ako se puste u slobodnu prirodu. Ljudi koji žive kao društvena bića u sklopu određenih sistema gdje se zajednički dolazi do stanovanja, hrane, odbrane i zdravstva, takođe ne mogu ili veoma teško mogu preživjeti ako se izdvoje iz društva i svega onoga što društvo nosi. Društveni život je između ostalog doveo do veoma velikog produženja trajanja ljudskog života. Zajedničkim naporima istaknutih pojedinaca i društva kao cjeline iskorijenjene su bolesti koje su ubijale milione ljudi u epidemijama, kao što su kuga, velike boginje, kolera, tuberkuloza, bjesnilo, lepra, djecija paraliza……. Glad, koja je ranije bila jedan od glavnih uzroka kratkog života, je eliminisana u velikoj mjeri, mada još uvijek veliki broj ljudi na zemlji gladuje. Istina ostali su ratovi kao negativna strana drušvenog života, i oni su , uz ugrožavanje klime i okoliša, najveća prijetnja ljudskom rodu.
Ovdje bi se zadržao na razmišljanju kako bi to bilo kad bi se žovjek vratio da živi sam u prirodi, i posebno koji bi ga zdravstveni problemi snašli i od čega bi stradao.
Kao prvo jedna žena bi morala rađati dosta djece, jer bi dosta djece umiralo nakon poroda, usljed hladnoće, gladi, bolesti. Ne bi bilo vakcinacije pa bi postojala velika vjerovatnoća oboljevanja od tuberkuloze, dufterije, velikog kašlja, tetanusa, dječije paralize, bjesnila. Djeca koja bi preživjela bi bila veoma snažna i otporna na razne infekcije, (virusnih infekcija bi bilo mnogo manje), ali bi stradali u epidemijama kuge, velikih boginja, tuberkuloze, lepre, kolere….
Oni koji bi dostigli pubertetsku dob i nakon toga stvorili vlastitu porodicu, bi bili izloženi napadima susjeda i udaljenih plemena, divljih životinaj, prirodnim katastrofama. Postojala bi permanentna glad. Ljudi bi bili mršavi, i ne bi bilo debelih. Dijabetes bi bio nepoznat, a i maligna oboljenja bi bila rijetka. S druge strane banalne infekcije bi odnosile život, kao što bi povrede dovodile do gangrena, tetanusa, sepse. Upale pluća bi bile smrtonosne, kao i epidemije kuge, kolere, tifusa, tuberkuloze, velikih boginja, lepre, poliomielitisa…
Ostajanje bez zuba, pojava sljepila usljed katarakte, gluhoća… bi donosile smrt usljed nemogućnosti opstanka i odbrane od divljih životinja i neprijateljskih ljudi. Prelomi kostiju, posebno noge, bi takođe brzo dovodili do smrti.
Čista okolina, oneđišćena voda i zrak bi imale malo prednosti u odnosu na nemogućnost stvaranja rezervi hrane, odbranu od bolesti, hladnoće i neprijatelja. Takođe ni nedostatak gojaznosti, dijabetesa, visokog pritiska, ciroze jetre i malignih bolesti ne bi značajno produžio ljudski vijek izuzev u pojedinačnim slučajevima .
Sve u svemu rijetki bi bili oni koji bi preživjeli do pedesete godine. Nekako tako, ljudski život (bez društvene i medicinske pomoći) je i predviđen do kojih četrdeset-pedeset godina. U mnogim zemljama trećeg svijeta i danas prosjek življenja nije veći od četrdesetak godina.