BLAJBURG Neistina kao neupitna činjenica

Autor profesor Mustafa Cengic

BLAJBURG

Neistina kao neupitna činjenica

Za laž je potrebno dvoje: onaj koji laže i onaj koji je spreman da prihvati neistinu. Laž se prihvata mnogo lakše i bezbolnije ako je istina koja joj stoji nasuprot neprijatna i okrutna. Narodi na ovom prostoru nisu spremni da prihvate istinu koja bi poljuljala i srušila njihove iluzije i zablude o sebi i drugima, koja bi ih navela da trezveno i logički prosuđuju. Nije to samo pitanje ljenosti duha, ili odsustvo znanja potrebnog da se činjenice logički protumače i vrednuju, nego je to nasušna potreba i navika da se živi u mitovima i sa mitovima, jedan od odbrambenih zidova koji čuva sve ovdašnje narode od vlastitog ništavila i duhovne mizerije.
Svi nacionalistički mitovi su sazdani na lažima i konstrukcijama ali je sasvim moguće da se i temeljna istina, ili samo neki njen dio, može iskoristiti kao osnova da se sagradi planina laži. “Ali ako zakopamo dovoljno duboko u tu planinu laži i iznesemo zakopanu istinu i postavimo je na vrh planine laži, cijela planina laži će se raspasti” (Dalamer Duverus).
Poruke koje katolička crkva i hrvatska nacionalistička stranka u Bosni i Hercegovini šalju povodom najavljene mise za stradale u Blajburgu sadrže istinu: da je na Blajburškom polju pobijeno, bez suđenja, mnogo ljudi. Istovremeno, te poruke sakrivaju niz drugih istina koje duboko kompromitiraju dobronamjernost crkve u Hrvata kada najavljuju i objašnjavaju svrhu mise za blajburške žrtve u sarajevskoj Katedrali. Katolička crkva istinu, da je u Blajburgu izvršena klasična odmazda nad fašističkim zločincima, povezuje sa nizom neistina i koristi kao sredstvo da se korjenite istine i odgovarajuće korjenite neistine podjednako prihvataju i usađuju u ljudsku svijest. Stalno se i iznova zakopavaju krucijalne istine koje svu tu konstrukciju na kojoj je sagrađena planina laži razbijaju i otkrivaju šta su, zapravo, njeni pravi ciljevi. Prije svega, konstantno se izbjegava reći ko su bili ti pobijeni ljudi i zašto su se tu našli. Izbjegavajući tu identifikaciju katolička crkva na mala vrata fašističke zločince pretvara u nevine žrtve koje su ubijene bez suđenja i u svijest svojih sljedbenika uvodi neistinu kao neupitnu činjenicu. Tako je stvorena planina laži pod naslovom Križni put.

U svojim porukama katolička crkva stalno ističe svoju apolitičnost iako je iz svih obrazloženja koja nam se daju sasvim jasno da se radi o političkoj kampanji u kojoj centralno mjesto zauzima konstrukcija o nejednakopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. U toj crkvenoj kampanji ima isuviše političkih silogizama koji nisu ispunjeni srednjim premisama koje služe kao dokazi. Politička silogistička logika razlikuje principe (glavne premise), činjenice (posebne sporedne premise) i zaključke. Činjenice, uzroci, rezoni, razlozi, opravdanja, argumenti su srednji termini (propozicije) silogizma. U dosadašnjim porukama katoličke crkve ovi srednji termini su izostavljeni, tvrdnje se ne temelje na dokazima, ima malo činjenica a mnogo simbola (Bog, domovina, sloboda, patriotizam, dostojanstvo) i najdubljih ljudskih emocija sa kojima se manipuliše kao dokazima.
Pomanjkanje silogističke povezanosti između proklamacija i prakse je jedna od najozbiljnijih, bazičnih grešaka, koje narušavaju mogućnost razumnog dijaloga i otklanjanje konflikata. Pri tome je glavni problem sakriven u pitanju: Kako i da li proklamovani principi odgovaraju činjenicama i da li se proklamovana načela dosljedno i na ispravan način primjenjuju na problem koji je u pitanju? U slučaju najavljene mise u Sarajevu osnovni problem se javlja u kontradikciji između proklamovanih religijskih ciljeva (principa) – sa jedne strane, i političke prakse – sa druge strane. Principi koje je hrvatska katolička crkva javno proklamovala su naizgled čvrsti i nepotkupljivi. Međutim, politička praksa, nedosljednost i neprincipijelnost u njihovoj primjeni i odbrani su donijeli katastrofalne rezultate.
Princip ili praizvor, osnovno saznanje, vjerovanje, temelj, podloga – nazovite ga kako god hoćete, je fundamentalna istina ili zakon za koji ili jeste ili niste. Treće mogućnosti nema. Principi nam služe da raspoznamo šta je ispravno a šta nije, koje akcije i politički zaključci su u skladu sa proklamovanom idejom, da li su primjenjivi, jesu li korisni ili idu na štetu fundamentalne doktrine. Katolička crkva tvrdi da se nisu stekla puna saznanja o tome šta se dogodilo u Blajburgu. Postavlja se pitanje: Može li se, onda, podupirati i primjenjivati neki princip prije nego što se steknu puna saznanja da je princip sazdan na istini, ili se paralelna istina konstruiše i primjenjuje upravo da se stvore uslovi za sukob koji je poželjan i ukalkulisan.
Ovo je temeljna postavka od koje se polazi u ovoj političkoj raspravi kojoj je krajnji cilj da se približi odgovoru na pitanje: Da li se politika Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, odnosno Hrvatske demokratske zajednice, bazira na zdravom razumu i promišljanju koje vodi računa o humanim vrijednostima i ljudskom dobru, ili je temeljni javno proklamovani princip samo sredstvo da se dostignu neizgovoreni i skriveni ciljevi koji su u njihovoj političkoj praksi imaju prioritet.
Kolektivno osjećanje srama, ogorčenosti i poniženja nakon poraza u Prvom svjetskom ratu i široko rasprostranjeno osjećanje o nepravdi Versajskog ugovora doprinijelo je uzdizanju Hitlera i nacističke Njemačke. Da li se ovo historijsko iskustvo, sa velikim zakašnjenjem, ponavlja i u slučaju poražene Nezavisne Države Hrvatske. Katolička crkva se nikada nije pomirila sa gubitkom te fašističke tvorevine i na sve moguće načine pokušava u hrvatskom narodu izazvati negativne emocije prema oslobodiocima od fašizma i rehabilitirati zločinački Pavelićev fašistički režim i državu. Resentiment je veoma blaga dijagnoza za kolektivno osjećanje koje hrvatska katolička crkva nastoji podstaknuti i razviti u vezi sa izgubljenom fašističkom državom. Taj resentiment se nastoji ojačati i sa zagrebačkog Kapitola prebaciti i među katolike u Bosni i Hercegovini. U tome Katolička crkva itekako uspijeva.
”Nije glavna težina pitanja u tome koliko žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božije i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini.”
Ovo je citat iz pisma koje je povodom 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata 1. maja 1995. godine objavio hrvatski episkopat, predvođen pokojnim kardinalom Franjom Kuharićem. Kada se ova biskupska izjava poredi sa izjavama koje danas povodom Blajburga i drugih spornih momenata iz Drugog svjetskog rata, daju hrvatski biskupi i hrvatski nacionalistički blok, čovjek pomisli da se radi o dva ideološki suprotstavljena tabora. To svedoči koliko je od Kuharićevog vremena radikalizacija i fašizacija duboko zahvatila Hrvatsku katoličku crkvu.
Kod teoretičara historije postoje široka skepsa i otpor politizaciji i ideološkom tumačenju i objašnjavanju prošlosti. Ta se politizacija posebno negativno odražava na društvenu svijest. Stanje društvene svijesti jednog društva zavisi od mnogih okolnosti i, posebno, tema koje dominiraju u društvenom životu.
U građanskim demokratskim društvima u raspravama dominiraju afirmativne teme, a negativne su svedene na minimum. Kada negativne teme počnu dominirati, politička rasprava prestaje biti građanska (civilizirana). Umjesto toga prevladavaju antagonizmi i konfrontacije na liniji Mi i Oni. Od samog stupanja na scenu triju nacionalnih partija u Bosni i Hercegovini počele su dominirati negativne nacionalističke teme i izgubila se mogućnost produktivnih rasprava.
Prihvatajući nalog zagrebačke centrale da u Sarajevu organizira misu za blajburške zločince kardinal Vinko Puljić je debelo doprinio jačanju političke tiranije koja se održava zahvaljujući neprekidnim negativnim raspravama u kojima se korjenite historijske pogreške usvajaju kao korjenite nacionalne vrijednosti.Postajuci dio kolektivne svijesti, one postaju doktrina i kompromituju sposobnost za pregovaranjem. Dupli standardi ge- neriraju nemire i proizvode destruktivno ponašanje. Iako znaju da je istina nedjeljiva i da se ne mijenja, prihvataju- ći dvostruke standarde, ljudi prihvataju i mutaciju istine i uključuju je u svoj intelektualni pogled na realnost.
Elementarni dvostruki standardi prouzrokuju velike političe probleme. Od političara očekujemo da govore istinu i da budu pošteni. Istovremeno, nesavjesni i nepošteni političari prihvataju mutaciju istine kao najefikasnije sredstvo svoga političkog djelovanja i manipulacije. Za njih je istina suštinski relativna. Oni je modeliraju po svojim potrebama, istina je kod njih u stalnom procesu promjena. Ljudima koji vjeruju da su racionalni standardi nepromjenjivi i nepristrasni oni šalju poruku da su glupi zato što je nepristrasnost i pravednost samo iluzija. Elementarni dupli standardi koje prihvataju kao metodu svoga djelovanja smanjuju sposobnost uspješnog vođenja državnih poslova i onemogućavaju uspješno pregovaranje u konfliktnim situacijama.